Haljina i srce

Ne diram u tuđe rane.
I mojih mi je dosta.
Pažljivo prebiram po tuđoj unutrašnjosti
da kasnije ne bih morala da skupljam rasuto.
Plašim se raskrvavljenog.
Plašim se načetog, zagriženog, sluzavog.
Znam da bih, nesmotrena,
so na ranu smestila.
Neću da bolim.
Za to celu svoju prljavu utrobu imam.

Pažljiva sam sa Tuđim
onako kako nisam sa Svojim.
A Tuđe više i ne otimam.
Ne zanimaju me Izdeljeni,
od tuđeg mirisa smrdljivi,
od tuđih ruku raščupani.
I sa sebe Tuđe sklanjam.
Poravnavam nabore.
Prekrivam tinejdžerske šljivice.
Držim skupljene butine.

Dok konačno pred nekim svojim stojim,
ja faustovski prodanu dušu
tražim natrag.
Sva kao čista.
Sva kao ponovo rođena.

Otkopčavam sitne dugmiće na haljini.
Krvavo, živo, snažno pulsirajuće
srce za trenutak ispada i vrišti:

Voli me!

Dijana Knežević

Post Your Comment Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *