U Edenu

Ti si uzeo.
Dalekobilo,
nisi otimao.
Sama sam dala.

Srce zalepljeno na čelo.
Ljubav sa prstiju.
Sokove sa butina.

Ne znam da li je
bilo dosta.
Dala sam onoliko
koliko sam imala.

Možda nije mnogo,
ali, za ovoliko života,
stiglo je i da se potroši.
Neki su i sami otimali,
pa ti vidi.

Al’ tebi kad sam
tu mrvu ljubavi poturila
ti si je stvarno
lepo gledao.
Nisam pljunula –
na ljubav il’ pored nje.
Pustila sam da sam to uradiš.

To se prosto desi, dragi.
To pljuvanje na ljubav.
Nije do obesti.
Nije do inata.
Čoveku se smuči.

I meni se smučilo.
Da budem to srce,
da šetam to srce,
da glumim Evu,
da edensku jabuku
ti na prevaru poturam,
da budem Marija,
da rađam nedirnuta.

Zato sam na brzinu
sve odlučila da promenim.

Srce pod kaput,
na čelu –
ono živo meso,
jabuke u džaku,
na svakoj pauzi –
po jednu u usta.
I tebi, kad ustreba.
Diranja što više
i lako ubijanje onoga
što trebalo bi da se rodi.

Istrošena sam ja, dragi.
Ti stogodišnji snovi
što sa sobom sam ih
ko zna odakle
dovukla
sada me zovu
da ih ispunim.

Kako snove da trampim
za mrvu praznine?
Jer htela bih je.

Ti sigurno ne znaš
kako je biti
do guše svega prepun.
Ja jedva dišem.

Da li čuješ?
Krkljam.
Gušim se.
To snovi iz grla
hoće da mi pobegnu.

Utroba do vrha puna.

Povraćam.

Dijana Knežević

Post Your Comment Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *